Wellcome to Lunaria

zapravo opet ne znam što bi, kako bi, što da radim.
sve je u redu
ništa nije u redu
sve je u uredu
sve stoji u redu
koji vrag?
zapravo sam odviše neodlučna da bih bila sretna. i zato se svijet okreće naopako, zato se ne snalazim. zato nemam vremena.
ili sam možda samo nesposobna. pokužavam, tržem se, ali ne ide.
jedino što ostaje je zavrzlama u mojoj glavi koja se katkad zatomi s nešto što liči na sreću, ako takvo što uopće postoji.

ne mogu shvatiti. kako, zašto. kada bih se trebala osjećati super i gledati svijet kroz druge oči, ne mogu. opet se vraća praznina, opet osjećaj da ništa nema smisla. kao da je sve samo dobro osmišljena gluma. ali to ne želim. hoću biti iskrena, hoću da stvari uspiju. ali opet, moram birati, i da stvari budu ljepše još se i plazma prošlosti vraća svako malo da me zajebava.
možda imam neki tik u glavi koji mi ne dopušta da budem sretna s onim kako stvari stoje. da uvijek tražim kvaku.
nažalost kvaka se uvijek nađe

nije mi jasno i ne mogu se prosvijetliti, kako to moj um funkcionira. naopako, to sigurno. ali kako, ne znam. kada bih evidentno trebala biti sretna, kada bih se trebala poput slona valjati u blatu dobrote, ne mogu. tražim jebenu grešku. grešku u matrixu. grešku koju sam previdjela. nešto što bih morala znati, a ne znam. i zato sam sretna.
mozak je sranje. jednostavno se ne mogu pomiriti sama sa sobom, svojim željama, stvarnim svijetom i sličnim divotama koje ljudi obično uzimaju zdravo za gotovo. ili ne. ovisi koliko je netko bolestan u mozak.
katkad bih željela da mogu jednostavno sjest i razmisliti o nekim stvarima. ali to mi se čini odviše didaktičkim
"aha, ja sam sada mozak i ja mislim. mislim da je to bezveze"
čovjek bi pomislio da takve dupokoumne umnosti meni rastu u glavi već poprilično dugo, no stvar je upravo suprotna. sve se odvija nekako podsvjesno, odluke i misli su negdje u nekim praznim zakutcima moje glave a ono što izađe je više manje nasumični izbor iz crnila moje duše. ah patetika. kako god. mislim da sam stala negdje sa "život je sranje" ili nešto slično. nije da čitam ono što napišem. nije da me briga. ionako nikog drugog nije briga. ali to sam vjerojatno isto već par puta prožvakala.
još jedna stvar koja me pati je da me ne pate stvari koje bi me inače patile. aha. nije me briga za neke stvari koje bi prije promatrala s gnušanjem. nije me briga. koji mi je vrag? je li toliko loše ili toliko dobro da me nije briga? ne mogu upoznati sebe, jer sam ja ja. a ja sam netko tko ne može upoznati sebe. odista divno.
zašto mi se onda cijelo vrijeme mota prošlost po glavi? ako je ovo teoretski tako super i tako štajaznam. zašto mi je katkad dosadno, zašto bih katkad željela biti sama? kada je ovo teoretski tako super?
imam neki crni osjećaj da sam pukla. ili još bolje, imam crnu prazninu koja mi govori da više nemam osjećaje. e to, absolutely goth, my darling.

ironija se nalazi pod slovom i u riječnik stranih riječi.

"The present's bad enough without the past getting mixed into it." M. Atwood in Oryx and Crake

Dosta mi je! Kako ljudi mogu biti samo toliko toliko glupi? Neperspektivni? Autodestruktivni? Sebični? sve to odjednom? zašto se svaki dan moram pitati zašto se netko želi ubiti, zašto se svaki dan moram pitati da li mogu poduzeti nešto protiv toga? i zašto mi to ti ljudi uopće rade kada znaju da mi je stalo? da patim i ja skupa s njima?
svjesna sam toga da je suicid vjerojatno samo pokušaj da se privuče pažnja. ali opet. koliko sam puta ja mogla "prijetiti" takvim idiotarijama, a nisam. jer sam shvatila da nema smisla. naravno, postoji onaj romantični kraj, prikazan u hrpi knjiga, obično herojsko samoubojstvo za nešto više, veće od čovjeka. naravno da nema smisla živjeti. ništa nema smisla. i naravno da je sve samo limb, mlaka voda iz kanalizacije. ali opet i opet i opet. ne znam što mi je činiti. ne mogu nikoga zavezat za stolicu sve dok se ne okani te nakane.
i zašto se ja osjećam krivom za to što drugi rade gluposti? čak i u dva slučaja. mea culpa, mea culpa. s kime god sam postala odviše bliska na jednom se želi ubiti. baš ti hvala. zar radim nešto pogrešno? deprimiram ljude? ili je to samo moja pojava koja ih tjera na takve stvari? tješim se time da su vjerojatno bili poremećeni odprije. no to ipak nije lijek. nema smisla. svaki dan švrljam po netu, gledam osmrtne oglase. možda je već sve i gotovo, a da ja ne znam za to.
no ipak moram priznati da i sama dramatiziram stvar i uvijek povjerujem. uvijek vidim da će nešto biti loše. da će se dogoditi neko sranje, no na kraju se ipak sve vrati u mlitavilo. ne znam da li bih trebala zbog toga biti sretna ili ne. zapravo ne znam može li netko biti sretan u limbu. vjerojatno bolje nego pakao. jer vjerujem da ni oni ne znaju što je pravi pakao, pošto limb vide takvim.
drugi slučaj koji ne mogu dramatizirati je onaj kada se radi o osobi koja je, koliko vidim, totalno skrenula. izgubila je tlo pod nogama i ne zna što će. naravno da je teško. ali ona mi je na neki način i bila uzor. kako sad, šta sad? da je se odreknem jer je to njena odluka? da dopustim da sklizne u mrak? nema smisla, nema smisla. i ne mogu joj nikako objasniti. nema smisla da ju pošaljem u ludaru, bila je tamo već. nema smisla da joj nađem nekoga s kime će razgovarat, i to je prošla. što onda? zar ima smisla spašavati nekoga tko to ne želi? a ipak, ne mogu se predati. iako znam da time neću ništa postići.
i opet, zašto je tako teško s ljudima? zašto ne mogu shvatiti da rade glupost?
jer su ljudi. jer sam i ja takva da predpostavljam da mi iz guzice sja sunce i da sam najveći mozak u okolici. misle da znaju najbolje. misle da su svemoćni. i ako već nisu svemoćni, neka barem odluče o svojim životima.
neka odluče sami. ja se više neću nikome uplitati u život. ili smrt. ili štogod izaberu.

zašto je to, da ljudi koji želim da me shvate, ozbiljno, ljudski, bilo kako, obično ne pridaju nikakvu važnost onome što govorim, a oni koje zafrkavam makar iz dragosti ili dosade povjeruju svaku moju blentavu riječ? očito odašiljem pogrešne signale. ili nešto ne valja samnom. ili s njima. ili u čemu je onda problem?
boli me prokleti zub i prokleto mi se ne da otić u petak zubarki. ali što se mora mora se. iako sam u posljednje vrijeme postala preosjetljiva na bol. otkad su mi prije dvije godine svako malo vadili krv, gurali prste posvuda i boli me injekcijama. da, to divno zdravstvo me uništilo. hvala na tome.
no, da zborim i o vedrijim temama. napokon. i napokon, to napokon je pokrenuto tek jednom jedinom rečenicom. nadam se više manje iskrenom. komentar koji je izrekao netko, prekjučer, prije toga, možda još prije? vrijeme se slijeva u vječnu izlučevinu divovskog kiklopsa. štogod. vruće je. uglavnom, komentar je bio kako sam lijepa. za ne povjerovati! kad se samo sjetim, tj ne mogu se sjetiti kad mi je to prošli put netko rekao. a navodno sam imala u životu osobe koje bi to trebale. ego mi se sad diže u nebesa i imam nade za život.
zapravo žalosno koliko izgled određuje nekoga. još žalosnije je da to određuje sreću. dobro, možda ne toliko extremno, ali ipak. učinio mi je dan ljepšim. jedni zajeb je što je bila noć pa se nisam dugo veselila, ali eto mogu se prisjetiti - čari ljudskog mozga, super zar ne? da se možemo prisjetiti svakog sranja makar bilo lijepo ili ne. ali eto, barem na malo nisam mislila na ona sranja na koje se ne želim prisjetiti a ipak se sjetim svako malo. da, hvala ovom divnom primatskom mozgu na tome.
što me još pati na današnji dan?
a da, vruće je. šminka mi teče u potocima sa mog divnog lica. predivnog, nema što. dive mu se svi okolo. hvala bogu pa je prazna soba pa ne moram mlatit divljajuću rulju. ah da. zračim divotom poput svih onih bezglavih ženskica koje poznajem ili ne poznajem. no no no. ne mogu reći da nemaju glave. naravno, na što bi inače stavile te predivne osmjehe? ali osmijeh možeš zalijepit i na balon napunjen helijem. i može i kimati. super stvar.
a da. moram još ispoljit svoju mizeriju na cirkus koji se trenutno odvija u okolici. kada svi sretni i zadovoljni snenih očiju i pijanih osmjeha odlaze na godišnji ritual štovanja potrošačkog društva. jer, koliko god bili protiv njega dragi moji, usluge i proizvodi će vas naći. uvijek. u to nemajte sumnje. život je prekrasan dok možeš trošit novce, pogotovo tuđe. još ljepše onima koji se bogate na tome da djeca misle da su cool. ili prodaju fore tipa: ovo je precool stvar, to je za napredak, to je svjetski, to je ovo ono. a onda ti izvlače hrpetine novaca pod motom "mi time ništa nećemo zaraditi, to će samo pokrit troškove". naravno. i u pozadini jagodica bobica pjeva himnu svetom bmx-u. moram se odviknuti od ovoga. mizantropija se malo usplamtala ovih dana. ali ne mogu drugačije - gade mi se! ta cijela tirada oko toga. ta cijela tirada da je sve to nešto super. ako dovoljno dugo ponavljaš možda i povjeruješ.
neka, barem svi imaju šansu da se pretvaraju u nešto što nisu, ili bi možda željeli biti ili štogod. lijepo je to. i lijepo je pisat o tome. lijepo će izgledati u kakvoj brošuri, promicanje osijeka i okolice. baš lijepo.
iako ne znam što smo time postigli. valda je to ono što ljudi zovu zabava. kako god bilo, počelo me sve manje zanimati. čemu? zašto da budem oduševljena nečim što me toliko ne zanima ni pola posto? zato što je to hipersuper "event" u gradu? i kristfest je to bio prije par godina, pa opet nikom ništa. ne želim sad time crnit bilo koju od divota što se organizira u tom divnom gradu, samo me smeta što je tako napuhano. tipa, o pišljivom koncertu negdje u teatru ili gdje već se maltene šuti, ni slova nigdje o tome, ali ako taj isti bend nastupa na nekom od divnih festivala odma se o tome naglaba stranicama. sve dok ljudi ne skuže da je upad višestruko veći nego što bi trebao biti.
no dobro. dosta toga. prije nego me nađe neki bijesni roller ili biciklist i otkine mi glavu čime god. ili još gore počne također srat.

jeftino dam, samo da prodam. nosi sve. sjećanja, osjećaje, što god ti treba.
ionako nikome ne treba. bila bi to odista mizerna rasprodaja. fascinantni su mi ljudi koji mogu čak zaraditi time da prodaju svoje snove. možda je problem u tome što moji snovi nisu dovoljno općeniti? ili pak ne nalazim onu nit koja tinja u drugim ljudima. ionako je sve samo cmoljavo i patetično, pa čemu se onda još trgati bilo čemu?
naravno, lako je šmrcati u kutu i reći oni su krivi, ne shvaćaju me. a da li ja zapravo želim biti shvaćena je opet druga stvar. možda mi je samo do toga da je nekome stalo, da ne tinjam ovako bezveze predsebe. da moje postojanje ima nekakvog smisla. mogu pokušati sama dati nekakav smisao onome što radim, ali to ipak nije to. treba mi priznanje. treba mi reakcija. bilo kakva.
krasno to zvuči, emocionalno ispoljavanje na internetnu. no koliko god zvučalo čudno, nekako me preplavljuje osjećaj sigurnosti. jer ionako nikoga nije briga. a i da je, nije me briga. teoretski nema tajni. jer svaku tajnu zna netko.
šutnja je zlo.
šutnja je oruđe kojim možeš ubiti čovjeka bez da ga i pogledaš
šutnja je strašna.
čemu onda?
reci nešto, bilo što.
ja sam pokušala, stoput, milijun puta. preko etera i u mojoj glavi. sve je drugačije.

čini se da se opet previše poistovjećujem s likovima iz knjiga. koliko god željela biti oryx ili crake, ostajem prokleti snowman.

zaista teško shvaćam kada mi je potrebno mjesec dana, sati razmišljanja i hrpa glazbenog i književnog utjecaja da se više okanim još jedne od svojih nebuloza. ali barem sam shvatila. ili recimo da jesam. za tjedan dana ću vjerojatno ionako opet biti labilna i pokušavati ispraviti stvari. stvari za koje se nadam da nisam ja kriva. nadam se. svemu.
teško je shvatiti da netko ne osjeća isto prema nekome. strašno. mora da sam poprilično u banani ako se konstantno vraćam na staro. vrtim se u krugovima, ponavljam riječi utjehe i isprike nazimjence poput neke bolesne mantre. još još još još. mrcvari me cijelu.
možda je to mazohizam? namjerno kidam na sitne komadiće ono za što predpostavljam da je duša. ili hrpa neurona. to je malo teže raskidati. svejedno. moram samo saznati čemu sve to kažnjavanje. jer me netko uvjerio da sam uništila jednu buduću cvijetajuću karijeru time da sam previše podupirala određenu osobu? jer sam htjela održati barem trunku dostojanstva i ne prepustiti autodestruktivnom ispoljavanju samo da bih nekome ugodila? i tko je na kraju moron?

katkad se zapitam gdje mi je samo nestala ironija? moja draga, jedina. moja divna družica. možda je pobjegla skupa s mojim samopouzdanjem? i ostavila kopile Kompleks.
nije to čak ni najgore u cijeloj priči. već to da dani prolaze. kladim se da ću već sutra biti 30.
a ja se vrtim u prokletom krugu. uvijek jedno te isto, uvijek jedni te isti osjećaji, uvijek jedne te iste osobe. pokušavam što manje razmišljati, jer to samo pogoršava stvari. čak sam neki dan shvatila da sam se zapravo izgubila među sjenama ljudi. jednostavno su se svi stopili u jedno. jedno veliko nešto što me ne shvaća. masa lica, očiju, noseva, ustiju.
divota.

nije teško pričati gluposti, prepustiti se porivima je lako, a zatupiti još lakše.
najgore je kada čovjeku neke stvari postanu jasne tek naknadno. ne znam zašto ljudi jednostavno ne mogu otvoriti svoja usta i reći što ih muči i zašto, umjesto da izmišljaju milijun gluposti koje će opravdati njihovo ponašanje.
lako je crniti neki bend ili neku osobu, reći da su bezveze, da se svugdje trpaju i da nemaju pojma. teže je priznati da je to možda zato što je netko u bendu postigao nešto što mi nismo mogli, još gore kad je ta osoba naše godište. još ako tome dodamo da je tipa primljena na neki fakultet gdje mi nismo upali, stvari postaju sve gore i gore.
no ipak postoji izlaz.
već neko vrijeme mrzim sebe zato što mrzim nekoga. nije to zapravo mržnja u pravom smislu te riječi, iako bih tu osobu vjerojatno zadavila da mogu. nedavno sam shvatila da je prava pozadina tog osjećaja da ta osoba predstavlja ono što sam nekad željela, život kakav bih htjela voditi, uspjehe koje bih htjela imati, a nisam. a imali smo više-manje slične predispozicije, dok su razlike više-manje karakterne. nisam znala što da napravim s tom situacijom, nisam znala kako izbjeći tu mržnju. pokušavala sam zaboraviti, biti dobra u nečem drugom, nije išlo. uvijek bi se ponovila ista situacija, isti osjećaj kad god bih vidjela neku novu tvorevinu ili neki novi uspjeh. zašto to nisam ja? zašto ja ne mogu biti takva?
mislim da je došlo vrijeme da se vratim svojim starim zanatima. možda ne odmah, možda ne iz ovih stopa. ali treba mi nešto. nešto da dokažem samoj sebi da mogu i ja. jadno i patetično, znam. ali opet. pošast novijeg doba je da svatko mora biti bolji, pametniji, ljepši od ostalih. štogod. moram nekako izliječiti komplekse koji su se nakupili tokom godina. svaku malu ranicu koju sam zadobila u posljednje četiri godine.
novi početak? ne vjerujem. nema novih početaka prije smrti. sve je jedan te isti kontinuum, kotač sudbine koji se okreće, i nikad ne znaš što te čeka sutra. znali su ljudi u srednjem vijeku kako treba živjeti. da bar mogu i ja tako. s dovoljno alkohola možda bih čak i mogla biti u stanju raditi takve idiotarije, ali sve dok sam svjesna toga što radim, malo vjerojatno.
i što onda preostaje osim naravno klasičnih jadikovki i "ja nisam kriva", i "isse kak je xy bezveze, nema pojma, ja sam ipak najbolja, makar podgrijavala staru slavu"?
znam da previše, čak i bolesno ovisim o tuđim reakcijama. ali, tako su me odgojili. valda. možda sam oduvijek takva. kako god bilo, ne vidim drugog izlaza doli zadubljivanja u ono što mogu, što znam, a opet aktiviranje sebe kao takve na onim mjestima koje smatram mjerodavnima. svjesna sam da vjerojatno, kao i inače, neću biti sretna s rezultatima, ali sve je bolje od jadikovki, ne?

"I'm your past, I'm your ancestor, come from the land of the dead. Now I'm lost, I can't get back, I'm stranded here, I'm all alone." Margaret Atwood in "Oryx and Crake"

svako malo pročitam par strana svoje najdraže knjige iz koje je citat iznad teksta i nadam se da neću skoro stići do kraja. iako ima nastavak, drugi dio, bit će i treći, ali ipak. ne želim doći do kraja, zadnjeg poglavlja koje povezuje prošlost i sadašnjost. pogled u budućnost je odviše strašan. iako se i u drugom dijelu radi većinom o stvarima koje su se događale simultano, negdje u prošlosti. sve se topi u ogromnu bezobličnu masu. boje, mjesta i događaji, sve postaju sivo sjećanje u sivom svijetu.
nedavno mi je netko rekao da nikad neću izvući ništa pametno iz knjiga koje čitam jer će ionako kraj svijeta. da nemam pojma o tome kako stvari stoje, da ništa nema smisla.
naravno da sam svjesna toga. naravno da će vjerojatno za koju godinu sve otići do vraga samnom i sa svim ostalim idiotima koji vjeruju još gorim idiotima od sebe. nažalost. znam. baš zbog toga tražim bilo kakav smisao, nešto za što ću se uhvatiti kad više ne bude bilo ničeg drugog. zar je TO tako teško za shvatiti? ljudi vjeruju da bi se tješili, vjera nam je potreban da nam pomoge. ona ne služi tek tako da se ima oko čega filozofirati, koja je prava, koja će ti pomoć u tome i tome. ako ja želim vjerovati u sveca svih krušaka ili boga šarenih kamenčića, tko će mi zabraniti? mogu me spaliti, mogu mi raditi što god, ako je vjera dovoljno jaka, opstat će. Eppur si muove!
ipak, ljude više nije briga za bilo kakav oblik vjere. sve je zapisano u TV-u. moćni tv sveznajući, svetac svih izgubljenih. lakše je tupo gledati nego razmišljati. lakše je upijati nego stvarati.
ljudi davnina su vjerovali. u bilo što. makar oblačili drveće u ručnike. makar rezuckali bogove iz kostiju. štogod. pomoglo im je da shvate svijet i svoju ulogu u njemu. danas dobivamo samo gotovu informaciju o tome kako drugi žive, što se događa drugima, što mi ne bi morali raditi i što bi mogli, ali ako nam se ne da, onda ne moramo. sve su to smjernice koje se odnose na više manje fiziološke potrebe i osjećaje sreće i zadovoljstva. koje zapravo i nema previše ljudi, već misle da imaju, jer im je rečeno da oni tad i tad i u tim i tim situacijama moraju biti sretni.
katkad imam osjećaj da ne spadam u ovo vrijeme. ili još više, da sam ostala negdje u nekom vremenu od prije desetak godina, zalijepljena za devedesete i rane dane novog milenija. vrijeme kada sam bila dijete i tinejđer. vrijeme kada se svijet činio drugačijim. kada je stvaranje imalo nekakvog smisla i kada je sjedenje ispred ekrana kompjutora bilo čudno. vrijeme kada se misli moglo sročiti bez da one ishlape u zraku koji izdišemo.
ne želim biti u toku s vremenom, ne želim najnoviji mobitel i ne želim da se sve stalno mijenja, da sve svakim danom bude sve novije i novije. vrli novi svijet ne postoji. želim spoznati ono što već poznajem. stati, okrenuti se i shvatiti zašto se stvari događaju.
ali to ne bi bilo moderno.
moderno je juriti naprijed
dok se ne zabiješ u prvo drvo.
(pod predpostavkom da još ima drveća)

hrpa ljudi ima hrpu ideala i idola, kako slavnih tako neslavnih, makar to izjavili svjesno ili se ravnali po njima nesvijesno. to može biti bilo tko ili bilo što, glavno da je po nekim svojim osobinama trgnulo nešto u nama, nešto što i sami želimo postići.
ideali se mijenjaju, idoli još češće. ne znam kako drugi, ali nekako imam osjećaj, što je čovjek stariji - tj što se više udaljava od čarobnih godina koje su bile prije dvadesete, to više gubi ideale, a idoli blijede, a ljudi se tope u jednoličnu masu građanstva.
naravno, postoje zadnji trzaji mladosti, ali sve više i više njih se vijenča, dobiva klinđuriju ili što već.
ne mogu reći da mi se to gadi
ide mi na živce i najradije bih pobjegla što dalje samo da izbjegnem takvu sudbinu.
naravno, čovjek se mora mijenjati da bi odrastao, ali čemu?
ne želim odgovornosti, već je i sada imam i više nego mi treba
ne želim biti odgovorna za nekog drugog, bića koja ne mogu spoznat jer su ljudi takvi. zašto se onda vezati, zašto onda biti netko drugi samo da bi i netko drugi bio neko drugi?
gdje su nestali svi ideali mladosti, želja za slobodom neiskorištena leži u ladici s pelenama!
oslobodimo svijet svih zla, neka bude jednakost i bratstvo!
a ne štancati braću!
čemu sve to?